Ex YU vozači

Ex YU vozači

Postod BgdChb » Pon Jan 18, 2016 3:58 pm

Tko su mladići koji su odabrali taj opasni sport?

Slika


,,Prije utrke, poput paunova ponosno se šepure kraj svojih "monstruma" i "nakaza", kako
odmila nazivaju svoje automobile, najdraže prijatelje u borbi sa sekundama i
protivnicima. Kad starter mahne zastavicom, iz njihova svijeta nestaje sve. Sve osim
staze, protivnika i automobila,,

Tko su jugoslavenski automobilistički asovi, čime se bave a čime oduševljavaju, zašto su odabrali taj vrlo skupi i opasni sport, da li se
razlikuju od vršnjaka?

Čovjek se od praiskona divi smjelima. Nekad pomorci, početkom dvadesetog, atomskog stoljeća zrakoplovci, danas i jučer motoristi i
automobilisti stavljali su na kocku sve, slavu i život, gubili i dobivali u toj okrutnoj igri sa smrću.
Tazio Nuvolari, Rudolf Caracciola (Karačola), Alberto Ascari (Askari), Manuel Fangio (Fanhio), Wolfgang von
Tripps (Volgang fon Trips), Stirling Moss, Jim Clark (Džim Klark), Jackie Stewart (Džeki Stjuart), Jochen Rindt
bili su idoli milijuna.
Ostali zauvijek urezani u sjećanje sviju koji su ih bar jednom vidjeli kako u svojem krhkom, vraški brzom metalnom, često
"mrtvačkom sanduku" jure vrtoglavim brzinama u susret pobjedi, trijumfalnom lovor­vijencu oko vrata, poljupcu probranih
ljepotica.
Završetak je često tragičan, na groblju starih automobila.
Jedan pogrešan potez u automobilizmu može značiti buđenje u dežurnoj ili najbližoj bolnici. U automobilizmu su ponori neuspjeha i
visine trijumfa odijeljeni tek tankom, gotovo nevidljivom crtom.
Automobilist ne smije pogriješiti.
Na kocki je sve, neispunjene želje, novac i život.

S vozačima "formule" uzdišu, plaču zbog neuspjeha, raduju se zbog uspjeha. Vesele se i tuguju milijuni, na svim dijelovima, ovog
našeg svijeta, željnog uzbuđenja i opasnosti.


Od južnoafričkog Kyalamija, njemačkog Hockenheima i Nürburgringa do novozelandske Teretonge i kanadskog Edmontona, junaci
betonskih i asfaltnih pista osvajaju srca nježnijeg, ljepšeg spola i izazivaju divljenje i zavist muškaraca.
Imamo i mi svoje junake tog magičnog svijeta, opijenog brzinama, mladiće kojima je najdraža glazba zaglušna (buka motora, miris
benzina, kockanje s božicom Fortunom).
Mladiće koji iz dana u dan postaju sve poznatiji, slavniji.
Mladiće kojima se dive golobradi momci i ostarjeli očevi, sportaše za kojima se okreću privlačne djevojke.

Slika
Ovo je jedna od krajnje uzbudljivih i napetih scena s prošlogodišnje velike
automobilističke trke za "Nagradu Zagreba", pred oko 50.000 gledalaca
(foto: Mladen Tudor)



U dobu kad automobil postaje gotovo opsesija, mijenja ljude i navike, postaje gotovo najvažnija životna potrepština, automobilizam i
njegovi asovi naglo dobivaju na popularnosti.
Staju uz bok starih, tradicionalnih sportova, otimaju im publiku, kadar i novac.
Jean­Claude Killy (Žan Klod) i Johnny Famechon postigli su sve u skijanju i boksu i sanjaju o uspjehu za volanom.
Nikola Pilić, Vahidin Musemić i Blagoje Paunović postali su zvijezde u tenisu i nogometu i sve češće spominju svoje
automobilističke ambicije.
Vremena i ljudi se mijenjaju. Automobili su zamijenili već odavno kočije, bicikle i motore. Nagla motorizacija postala je i
jugoslavenska stvarnost.
Paliković, Gluhak, Štrok, Novaković, Smiljanić, Holjevac... naši su junaci te pogubne bolesti suvremenoga čovjeka.
S naslovnih strana, s velikih i malih ekrana sve se češće osmjehuju najistaknutiji asovi, pioniri najmlađeg sporta.
Tko su ti mladići, čime se bave, čime se oduševljavaju, zašto su odabrali baš automobilizam, taj vrlo skupi i opasni sport, da li se
uopće razlikuju od svojih vršnjaka?
Teško je proniknuti u sve tajne automobila, koji je stvorio čovjek svojim umom i rukama. Još je teže proniknuti u sve tajne tog
čudnog svijeta automobilista, tih naizgled sasvim običnih, svakodnevnih momaka. U svakom od njih kriju se dva potpuno različita
lika.
Nasmiješeni, simpatični, druželjubivi i duhoviti mladići u tren se pretvaraju u temperamentne, čak isuviše
temperamentne, tašte i svadljive momke. Automobili i utrke njihova su najveća preokupacija.
Zbog utrka zavade se do jučer najbolji prijatelji, drugovi iz najranijeg djetinjstva. Utrke ih razdvajaju i zbližuju. Spremni su satima
raspravljati o tome magičnom svijetu.

Slika
Na trkama vječni rivali, u životu prijatelji:
Paliković i Štrok (foto: M. Tudor)



Skup sport, a pomoći nema nioitkud


Slučajan susret u zimskoj noći na zagrebačkom Trgu Republike, kad studen otjera u tople domove i posljednje slučajne prolaznike,
zna se pretvoriti u maratonsku diskusiju o ... naravno, automobilizmu.
Gotovo jedina tema razgovora u omiljelim sastajalištima zagrebačkih vozača, Gradskoj kavani i Šumskom dvoru, zna se, jest
automobilizam.
Uvijek se pronađe neki zanimljiv i problematičan detalj s posljednje utrke, neka novost iz automobilizma koju treba dokraja
raščistiti. Dani prije utrka posvećeni su popravljanju
i dotjerivanju najmilijih "igračaka", skupih automobila.
Tada je teško prepoznati ta umorna, izmučena lica, "maskirana" uljem, te spodobe podvučene pod automobil, u grozničavom boju s
vremenom i strojem.
Prije utrke, poput paunova ponosno se šepure kraj svojih "monstruma" i "nakaza", kako odmila nazivaju svoje automobile, najdraže
prijatelje u borbi sa sekundama i protivnicima. Kad starter mahne zastavicom, iz njihova svijeta nestaje sve. Sve osim staze,
protivnika i automobila.
Zamah crno­bijelom zastavicom opet ih vraća u svijet svih smrtnika. Tada veselo ili zlovoljno odzdravljaju
"mnogim znancima" uzduž staze, dok im je mozak zaokupljen time gdje će popraviti automobil, gdje smoći novac
da mogu doći i na iduću utrku.
Između dvije utrke pretvaraju se u manje ili više uspješne poslovne ljude, sklapaju ugovore s pojedinim privrednim organizacijama
za reklamiranje njihovih proizvoda, snimaju reklamne materijale za televiziju i štampu.
Automobilizam je skup sport, a pomoći nema nioitkud, pa se snalaze na sve načine da bi osigurali sredstva za nabavku novih i
popravak starih automobila.
Česti su i stalni gosti gotovo svih evropskih tvornica automobila. U avionu su kao kod kuće, na stalnim krstarenjima Starim kontinentom, u potrazi za najpogodnijim automobilom, na putu s jedne na drugu utrku.
U našem automobilizmu, sportu koji je tek posljednjih mjeseci "pustio korijenje", treba razlikovati dvije kategorije vozača:
"veterane" koji su ispunili sve vitrine trofejima, i početnike koji se vesele svakom rijetkom pokalu i plaketi.
Vozače amatere i vozače poluprofesionalce.
Mladiće koji rade i studiraju da bi mogli voziti, i mladiće koji voze da ne bi morali raditi.
U automobilizmu je čak i teže nego u ostalim sportovima uskladiti studij i posao s nastupima na brojnim utrkama
i relijima.
Naš najpoznatiji i najbolji vozač, preteča i učitelj sadašnje generacije, Jovica Paliković, često provodi više vremena u zraku i za
volanom nego kod kuće.


Slika
Jovica Paliković, automobilista 1970. godine, sa svojih 160 trofeja
sa mnogobrojnih utrka (foto: Mladen Tudor)

U kulminaciji sezone u tridesetak dana prijeđe i 20­30 tisuća kilometara.
Dok iz zvučnika disko­kluba navire bučna muzika sedamdesetih godina, a dim se lijeno penje prema tavanici, desetak parova daje
oduška svojoj strasti za plesom.
U polutami razabiremo poznata lica. Stasiti i šarmantni automobilisti uvijek su dragi pratioci privlačnih djevojaka. I česti posjetioci
omiljelih sastajališta današnje mladeži.
Razgovaramo u disko­klubu, beogradskom hotelu "Taš" na svečanom proglašenju ovogodišnjih prvaka, u Gradskoj kavani.
Šest kratkih priča pokušat će vam dočarati onu drugu, nevidljivu stranu automobilističkih utrka, upoznati vas s nepoznatim
pojedinostima iz života naših automobilista, nasumce izabranih predstavnika sporta, kojim se oduševljava mlado i staro na svim
meridijanima.


Slika
Jovica Paliković, Goran Štrok, Mladen Gluhak

---

Jovica Paliković: Počeo sam gotovo slučajno


,,Jovica Paliković počeo je s karamboliranim "Steyr­Puchom", a onda ­ kako sam kaže ­
dogurao do šest automobila, što vlastitih što tvornice "Renault". Više vremena provodi za
volanom i u zraku nego kod kuće. U kulminaciji sezone za mjesec dana prijeđe i 30 tisuća
kilometara da bi stekao kondiciju,,


Razgovaramo u njegovu stanu, u Jurišićevoj uliici, nadomak centra grada. Svuda oko nas pehari i kristalne vaze koje će ga sjećati na
utrke i kad sijede kose sasvim istisnu crne.
Dok se mali nećak vere po njemu, razgovaramo o prvim i najdražim utrkama, brojnim pobjedama, o 160 trofeja, o šest automobila,
gliseru, brzinama ...
­ Počeo sam, kao i mnogi, gotovo slučajno. Sa svog prozora oduvijek sam s neskrivenim veseljem gledao
automobile, zapisivao im brojeve, ako slučajno to komu zatreba.
S "klincima" iz svoje ulice počeo sam iz znatiželje zalaziti u dvorište AMD Zagreb. Moja znatiželja prerasla je u strast za brzinama,
isprva na biciklu, "primi", trkaćem motoru i napokon za upravljačem automobila.


Slika
Jovica Paliković (foto: Mladen Tudor)


Jurio sam i padao, na Preluku sam pao s "Ducatijem" pri brzini od 130 kilometara na sat, pobjeđivao i odustajao.
Počeo sam s karamboliranim "Steyr­Puchom" i dogurao do današnjih šest automobila, što mojih što tvornice "Renault".
Tu su "Renault 4", dva "Gordinija 8", "Alpine", novi "Gordini 12" i "Fiat 125".
Ja sam prošao isti put kojim kroče i današnji početnici, ali sam bio znatno skromniji od njih. Mnogi od njih žele podcjenjivanjem
tuđih uspjeha osigurati mjesto spod suncem, iako to mjesto nisu zaslužili dosadašnjim rezultatima.
Suhonjavi, crnomanjasti, 26­godišnji Zagrepčanin peterostruki prvak, živo gestikulira, prekida razgovor da svom prijatelju i rivalu,
od sada i klupskom drugu, Goranu Štroku postavi minijaturnu pistu za utrke prototipova na električni pogon.
Zaigraše se prvaci modelima automobila, kakve će, uskoro, i sami voziti.
Naime, osnivanjem Automobilističkog sportskog kluba "Dinamo", kojega su obojica članovi, porasle su i njihove ambicije.
Kažu, kupit će prototip "Alfa Romeo" i na dvije­tri utrke pokušati se nametnuti utjecajnim "bosovima" ne bi li ih
angažirali kao tvorničke vozače. Priznaju da psihičke i fizičke mogućnosti naših vozača nisu još dorasle za utrke
"formule".

---

Goran Štrok: Besmisleno je govoriti o strahu

,,Goran Štrok najbrži je Jugoslaven. Propusnicu za "visoko društvo" donijela mu je pobjeda
na reliju. Na nabavu vozila do sada je potrošio gotovo 40 milijuna a za prave utrke na
prvenstvu Evrope treba mnogo više. Da se plaši, nedjeljom bi držao za ruku kćerkicu, a ne
volan i tako bi izbjegao opasnosti,,


Stasiti, crnokosi Goran Štrok nedavno je navršio 23 ljeta. Započeo je znatno poslije, u devetnaestoj, i tri puta pobijedio na prvenstvu Jugoslavije.

Nema povratka iz tog začaranog svijeta. Skup je to sport, ali je lakše zaustaviti snježnu lavinu nego otići sa staze.
Prvu utrku vozio sam s tatinim "Audijem 72". Nagovorio sam oca Izidora da kupi "Coopera".
Sjeo je samo nekoliko puta u njega i uvidio da je to za njega ipak premalen auto.
S malim dotjerivanjima to je bio moj prvi "trkaći" auto. Pobjeda na reliju "1000 km Beograda" bila mi je propusnica za "visoko
društvo" za koje je trebao i bolji auto, "BMW".

Slika
Goran Štrok (foto: Mladen Tudor)


Do sada sam uložio u nabavku vozila gotovo 40 milijuna, a za prave utrke na prvenstvu Evrope treba mnogo više.
Goran Štrok jedini je među našim sugovornicima oženjen, otac male Vanje.
Žena Renata prati ga gotovo na sve utrke.
­ Boji li se, možda, da će na utrci možda zadnji put vidjeti svoju surprugu?
­ Besmisleno je govoriti o strahu. Žene svih vozača uvijek pozorno gledaju naša lica kad prolazimo pokraj njih.
Razumljivo, možda više nikad neće vidjeti to lice, možda u slijedećem krugu neću proći pokraj nje. No, da se
bojim, u nedjelju bih u rukama, umjesto volana trkaćeg automobila, držao svoju kćerkicu.


---

Mladen Gluhak: Tko je jednom vidio, pravi reli...


,,Mladen Gluhak nastupio je prvi put čak i bez vozačke dozvole, a danas je i svestran i
temperamentan na automobilu "Lancia" i "BMW". Ne zna kako da objasni iznimnu popularnost
automobilista, jer smatra da oni to dosadašnjim rezultatima manje zaslužuju od nekih
drugih naših vrlo kvalitetnih sportaša,,


Atletska figura plavokosog Mladena Gluhaka, 24­godišnjeg trostrukog prvaka Jugoslavije, lako se zamjećuje. I njegov
nesvakidašnji, na žalost neiskorišten talent.
Nastupio je prvi put u Oroslavlju, i bez vozačke dozvole i bez dozvole oca Ede, poznatog automobilista i olimpijca u kajakaštvu.
Vozio je mamina "fiću" (ni mama nije znala).


Slika
Mladen Gluhak (foto: Mladen Tudor)


Kratko se bavio i alpskim skijanjem i pobijedio na prvenstvu Hrvatske u veleslalomu i osvojio drugo mjesto u spustu.
Uz Palikovića ­ vozač s najduljim "stažem".
­ Teško je objasniti iznimnu popularnost nas automobilista, iako mi to svojim dosadašnjim rezultatima mnogo manje zaslužujemo od nekih drugih sportaša.
Vjerujem da je razlog to što nam se mnogi vozači­amateri pritajeno dive.
U današnje doba svaki je čovjek bezmjerno ponosan na svoju "vještinu" upravljanja automobilom. Tko je jednom vidio pravi reli
poput "Relija Monte Carlo", više cijeni naše umijeće.
Vozi se gotovo pet tisuća kilometara, kroz snijegom zametenu Bosnu, maglom obavijenu Italiju, kroz snijeg i led
francuskih Alpi. Samo najsretnije i najbolje opremljene posade stiižu do cilja. Jedan takav reli "proguta" tri­četiri milijuna.


Slika
Dubravko Smiljanić, Veco Holjevac, Đorđe Novaković

---

Inž. Dubravko Smiljanić: Prvi džeparci za mopede


,,Dubravko Smiljanić, najstariji među asovima, bavio se u studentskim danima vaterpolom.
Danas vozi "NSU TTS" i smatra da su ovoj generaciji brzine postale strast već odmalena.
Počeo je sa saonicama, spuštajući se zimi niz zagrebačke Šloserove stube, i prve svoje
dobivene džeparce potrošio na moped,,


Najstarijem od njih, 28­godišnjem Smiljaniću, naftnom inženjeru, proricali su u studentskim danima slavu u vaterpolu.
Nije poslušao.
Ušao je i on u taj labirint u kojem caruju brzina i miris benzina. Ljeti prijatelji ga često uzalud traže svugdje, samo ne ondje gdje bi
trebalo, u garaži.

Slika
Dubravko Smiljanić (foto: Mladen Tudor)


Pitate me zašto baš Zagrepčani osvajaju gotovo sva prva mjesta? Ovoj generaciji brzine su postale strast već
odmalena. Počeli smo sa saonicama. Poslije, stvarali smo vragolije na biciklu.
Spuštali se Šloserovim stubama. Sjećam se, Paliković se jednom spustio niz cijele stube. Meni je na pola puta pukla rama.
Prve džeparce potrošili smo na mopede, prve plaće na automobile. Zar je onda čudno da je grad pod Sljemenom
dobio ove godine devet od 12 naslova prvaka Jugoslavije?


---

Veco Holjevac: Sanjam da je subota



,,Veco Holjevac, najmlađi je prvak, nastupa s običnim "fićom", naučio je voziti još kao
"klinac". I da nije sin pokojnog Većeslava Holjevca, kaže da bi bio vozač jer su njemu i
drugovima "utrke u krvi". Samo ponekad sanja da je već subota, a da motor njegova auta
još nije složen i spreman za brzu utrku,,


Najmlađi od njih, tek je ove sezone počeo ozbiljnije voziti. Marljivi student agronomije, 22­godišnji Holjevac, ove je sezone osvojio
svoj prvi naslov prvaka.
­ Istina je da gotovo svi današnji automobilisti potječu iz imućnijih obitelji. Naša je prednost bila da smo prije, još
kao "klinci", imali prilike naučiti voziti. I da nisam sin pokojnog prvog komandanta i predsjednika Zagreba, ipak
bih vozio.
Počeo bih sigurno kasnije, jer su svima nama utrke u krvi.

Slika
Veco Holjevac (foto: Mladen Tudor)

Uostalom, ja sam osvojio prvo mjesto u Jugoslaviji sa svojim "fićom".
O utrkama nikad ne sanjam. Sanjam samo ponekad, da je već subota, a motor mog "fiće" još nije složen.



---

Đorđe Novaković: Nismo mamine i tatine maze


,,Đorđe Novaković, specijalist za relije, sedam je godina bio košarkaš, sve dok nije jednom
sjeo u "pravi" auto i zauvijek zaboravio prošlost. Poriče da su naši automobilisti mamine
i tatine maze. Da bi došao do novaca za automobil, istovarivao je limune u zagrebačkoj
hladnjači i radio druge teške poslove,,


Sedam je godina natapao znojem dres košarkaša "Lokomotive" i "Medveščaka" dok nije jednom sjeo u pravi auto i zauvijek zaboravio
košarku. Visok, stasit, s šeretskim izrazom lica i karakterističnim ožiljkom na desnoj obrvi, 23­ godišnji dvostruki prvak Jugoslavije u
reliju priča:
­ Vlada pogrešno uvjerenje da smo mi svi mamine i tatine maze, da naši roditelji jedva čekaju da potroše i zadnji
dinar na naše skupe automobile.
Ja sam počeo s "Minijem", a otac mi je odmah otvoreno rekao da neće biti rob moga sporta.


Slika
Đorđe Novaković (foto: Mladen Tudor)


Radili smo svašta da bismo došli do novaca. Ja sam u Hladnjači na Žitnjaku istovarivao limune.
Bojimo li se? Smiješno.
Za mene je strašno vidjeti ili čuti da je tramvaj pregazio neku ženu. Ovaj ožiljak na obrvi zaradio sam kad sam se
s Palikovićem vraćao s Balkanskoga relija.
Auto je bio potpuno uništen, mi smo sretno prošli i do iduće utrke već smo zaboravili da smo ikada doživjeli tu
nesreću. Nesreća mi se može dogoditi i u kući ­ mogu se poskliznuti u kadi ili na parketu...
.
.
.
.
.
.
.

:arrow:
http://www.yugopapir.com/2015/12/jugosl ... ovi-1.html
http://www.yugopapir.com/2015/12/jugosl ... ovi-2.html
http://www.yugopapir.com/2015/12/jugosl ... ovi-3.html
Korisnikov avatar
BgdChb
 
Postovi: 689
Pridružio se: Pon Okt 10, 2011 2:08 pm
Oldtajmer: Ford Capri Mk1 1600

Re: Ex YU vozači

Postod stranac u noci » Sre Jan 20, 2016 1:28 am

Palikovic imao fiatu 125 namesto nekog svabe... pa zar nije imao niko da mu kaze sta bolje drzi cenu?
Samo mene slusaj i daleko ces dogurati!
Inzinjer za oblikovanje kupaca i proizvodnju novih potreba.
Korisnikov avatar
stranac u noci
 
Postovi: 473
Pridružio se: Ned Okt 07, 2012 1:00 pm
Lokacija: Lepenski Vir
Oldtajmer: Zastava/Fiat 132 gls 1800, lancia k coupe 4.16 2000 turbo


Povratak na Istorija automobilizma na ovim prostorima

Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 1 gost