Jeste!

Negde u ovo vreme prošle godine, restauracija je već bila gotova; tražio sam nekog špeditera koji bi uhvatio Fiću za ruku, tj. stavio ga u kontejner i poveo preko pola sveta. Problem je bio u tome da je bilo vrlo teško naći špeditera koji posluje sa fizičkim licem i koji će da prihvati automobil kao pošiljku, usled rizika od požara.
Takođe je bilo teško naći špeditera koji ne naplaćuje više da dovuče Fiću iz Beograda do luke odakle bi krenuo, nego što bi iznosio ostatak puta do Vankuvera.

Konačno, na jesen sam našao tri kompanije (gde su bile svo to vreme!?), izabrao jednu, i aranžirao Fićino putovanje.
Posle dva i kusur meseca, Fića je stigao u Kanadu, krajem decembra. Prvi u Kanadi i treći na kontinentu!

Nakon što sam završio potrebnu papirologiju, ugovorio sam prevoz kontejnera do magacina sa autoprevoznikom. Do konačnog susreta sa Fićom, delilo me samo još par dana.

To jutro smo stigli malo ranije u magacin. Obavestili su nas da je gužva u luci, zbog čega će kamion kasniti. Uzbuđenju nikad kraja...odlazimo na kafu.
U istom trenutku kada smo se vratili sa kafe, pristizao je i kamion sa Fićinim kontejnerom. Podelili su nam obavezne reflektujuće prsluke i tako opremljene, šef kompanije nas je odveo do magacina.
Kontejner je već bio otvoren...bilo je kao u snu: hoćeš da ideš brzo, ali ne možeš! Deo mene se bojao da će reakcija šefa - kad je ranije video sliku spakovanog Fiće - da se obistini ("Imajući u vidu tajfune na okeanu tokom zime, skoro pa nije uopšte zavezan!").

Svaki sledeći korak je delovao duži od predhodnog, sve dok se moj pogled nije susreo sa Fićinim.
Ipak je bio čitav! Ali nešto drugo nije bilo kako treba...
Po izgledu, Fića se malo "skupio". Sve je bilo na mestu kao na slikama, ali pola očekivane veličine...

To je bio prvi put da vidim Fiću uživo. Posle nekoliko prošetanih krugova oko Fiće, proporcije su počele da imaju smisla.
Radnici su odmah počeli da ga odvezuju. Dok smo posmatrali, šef je rekao da ima još nešto u magacinu da nam pokaže.
Podigao je prašnjavu ciradu, ispod koje je bio teretni Chevrolet kamion iz 1937. Istog su radnici sami restaurirali tokom godina (nažalost, nisam ga slikao). Kad je bio nov, kamion je bio korišten u istoj industrijskoj zoni gde se sada nalazi i magacin. Dugo pošto je otišao u penziju, neko ga je našao i doveo na sređivanje.
Vratili smo se do Fiće, gde se jedan od radnika još uvek mučio da odveže preostali čvor (jer je sve bilo vezano jače nego što je izgledalo

)... Na kraju je morao da iseče taj tvrdoglavi kajiš.

Seo sam za volan oslobođenog Fiće i sa 2-3 volonterske konjske snage, izašli smo iz kontejnera. Prešli smo preko platforme, sišli sa uske rampe odmah pored reke, pa preko pruge i kroz prolaz, stigli smo do privremenog parking mesta.
U vremenu dok smo čekali šlep-službu, zavirivao sam svuda kao dete kad dobije novu igračku.

Čini se da su isti takav dečiji senzibilitet imali i vozači kamiona, koji su ostavljali svoje kamione usred manevrisanja izleteli iz kabine i dotrčavali da vide šta ja tu imam. Sve u svemu, dok nije stigao šleper, dobio sam četiri ponude za kupovinu...
I šlepovanje do kuće je bilo jednako zabavno...
Ljudi su u neverici razgoračeno posmatrali malo plavo-belo čudovište koje je skakutalo na šleperu. Vozili su paralelno sa šleperom, kako bi ga dobro osmotrili; drugi su se gubili na raskrsnicama, neprimetivši zeleno svetlo koje im se upalilo, dok je Fića prolazio pored njih.
Niko nije znao o kakvom autu je reč, čak ni sam vozač šlepera - preko telefona je mislio da je u pitanju motorcikl (jer je "750"), pa se iznenadio kad je video četiri točka.
Konačno smo stigli kući, i parkirali ga među svojom novom braćom.

Sledi nastavak...